Ulaz besplatan!
Autorski projekt: Barbara Ribnikar, Gregor Čušin, Saša Vollmaier, Silence i producentski tim Kazališta Anton Podbevšek
Prevoditelj: Jože Udovič
Glazba: Duo Silence
Video dizajneri: Iztok H. Šuc, Gašper Vovk
Kostimografkinja: Nataša Recer
Klavir: Primož Hladnik
Uloge:
Barbara Ribnikar, Gregor Čušin
Koprodukcija: Anton Podbevšek teatar u suradnji s Cankarjevim domom
U scenskoj verziji Pisma ocu, Kafkina posebnost izražena je u tri dijela: muški glas (Gregor Čušin), ženski glas (Barbara Ribnikar) i glazbena pratnja koja daje temperaturu tekstu, pijanist (Saša Vollmaier). U pismu Kafka izvodi frojdovsku dokaznu analitičku proceduru o Očevoj dominaciji, što je Franzovo superodređenje u njegovoj formaciji i subjektivizaciji, a baš kao i Autor (Moje je pisanje bilo sve o tebi; sve sam tamo učinio, nakon svega , bilo je žaliti ono što nisam mogao žaliti na tvojim grudima…). Pismo je vrsta samokritičkog dijalektičkog intimizma u kojem se razotkriva taktilni svijet kafkijanskih metafora (npr. o suncu, stepenicama, karti, krovu, zatvoru itd.), jer Kafka je, kako Max Brod negdje reče, pisao s slike, a ne koncepti. Ova se inscenacija stoga temelji na promišljanju temeljnog i primarnog Kafkinog intersubjektivnog odnosa s Ocem, iz analize nijansi i uvida u snagu Očeva superega. Scenska igra artikulira dijalektičku prirodu Pisma – posebno s obzirom na njihov odnos u pogledu izbora karijere, judaizma, pisanja i braka, u čemu je Kafka vidio potencijal emancipatorskog sredstva. Teatralnost ovog Pisma povezana je s analizom i narativnošću koju sva tri lika na pozornici Dvojice traže u nijansama ovog iznimnog autobiografskog djela koje predstavlja mnoge crte s kojima se možemo poistovjetiti – s obje strane
Administrator
